Platforma ekonomske politike za #noviSDP
Sve ekonomske institucije stvorilo je društvo.
Politika je proces
kojima društvo odabire pravila koja će njime ravnati.
Političke
institucije određuju tko ima moć u društvu i u kojem cilju tu moć može
upotrijebiti.
Neuspješnost Hrvatske kao države i društva uvelike proizlazi upravo iz ekstrakcijskih institucija koje koncentriraju moć u klijentelističkim društvenim skupinama, kojima takvo stanje odgovara.
Umjesto da glavni
ekonomski cilj bude visoka stopa zaposlenosti, cilj je postala ekonomski
arhaična kategorija rast BDP-a koja sama po sebi ne vodi rješavanju ključnih
ekonomskih problema Hrvatske: niske stope zaposlenosti i rastuće ekonomske
nejednakosti, što je direktna posljedica promašenog ekonomskog modela (dominantna
osobna potrošnja stanovništva, rentijerstvo i cronycapitalism).
Paradigma koja
upućuje na to da se bogatstvo spušta „s vrha“ prema svima (trickle-down efekt)
dovela je do današnjeg modela puke porezne redistribucije koja u potpunosti
ovisi o vladi i ne povećava ukupno bogatstvo naroda, već nagrađuje određene
društvene, odnosno interesne skupine što je i vidljivo kroz hrvatski porezni
sistem gdje među davanjima dominira porez na dodanu vrijednost.
To pokazuju i
podaci Eurostata prema kojima je Hrvatska rekorder po ubiranju poreza na
potrošnju, dok je pri samom dnu po ubiranju poreza na rad i kapital.
Dobar porezni
sistem ne smije biti potrošno orijentiran jer u njemu recesija samo dodatno
produbljuje proračunski deficit, dok veće oslanjanje na direktne poreze
(dohodak, kapital i imovina) disperzira upravo taj navedeni rizik od
nemogućnosti naplate poreza.
Osim toga,
direktni porezi imaju efekte progresivnosti (oni koji imaju više, plaćaju više
u „zajedničku kasu“), dok je PDV izrazito regresivan porez i najviše pogađa
najslabije među nama.
Posljedica
navedenog ogleda se u trendu rasta nejednakosti i iseljavanju stanovništva.
Građani i radnici odlaze jer osjećaju nepravednost u tretiranju države spram
njih samih.
Pritom
netransparentna država serijom „poreznih reformi“ uzima novac lokalnim
jedinicama te ih čini sve više ovisnima o sebi što je suprotnom proklamiranoj
ideji decentralizacije i dodatno na taj način pojačava kvazirentijerstvo (vezu
poslovnih elita i centralne države). Udaljavanje „fiskalne kase“ od jedinica
gdje se novac troši i pretvara u javna dobra i usluge rezultira zanemarivanjem
stvarnih potreba građana, te pojačava klijentelističke odnose.
Zato je Hrvatskoj
potreban novi društveni ugovor, ugovor koji će štititi obrazovanje, zdravstvo i
kulturu kao javno dobro. Izgradnja konkurentne ekonomije 21. stoljeća koja će
osigurati prosperitet i pravedne ishode za sve svoje građane temelji se na
kolektivnoj akciji, a ona kao nultu poziciju traži očuvanje javnih dobara koje
štiti i razvija država. Ugovor koji svim građanima omogućava udjeličarstvo u
velikim javnim poduzećima koja su nastala financiranjem od strane građana. To
je odgovornost spram poreznih obveznika u 21. stoljeću. Ugovor koji nudi novi
model države za 21. stoljeće koja će od socijalne napredovati prema
inovacijskoj državi.
Kao takva, ona
svoje socijalne funkcije zadržava, ali ih nadograđuje aktivnim sudjelovanjem u
inovacijskim aktivnostima kroz joint venture i ulazak u vlasničku strukturu
sektora koji predstavljaju izvore konkurentske prednosti u 21. stoljeću
(digitalna ekonomija, bio- i nano-tehnologija, zelena transformacija).
Prednosti tog
modela su višestruke i ogledaju se u iznalaženju novih izvora financiranja
socijalnih usluga koje pruža država (preko zarade – godišnje isplate dividende
i/ili prodaja udjela na tržištu kapitala – poduzeća u kojima se država javlja
kao dioničar i suvlasnik), transparentnosti u svim poslovima države i smjera
koji pokazuje članovima društva: inovacije umjesto rentijerstva.
Novi društveni
ugovor osim stvaranja zajedničkog fonda solidarnosti mora
obuhvatiti potpunu ekonomsku
transformaciju, odnosno definirati kako
koristiti javna dobra, i faktore proizvodnje (rad /stanovništvo/, kapital i
zemlja).
Ekonomska
transformacija, od dominantno uslužne ekonomije koja stvara nisku dodatnu
vrijednost i zaposlenost k modernoj ekonomiji s uravnoteženim udjelom
proizvodnih i uslužnih djelatnosti, te ekonomiji koja je više uključena u
globalne lance vrijednosti s višim razinama zaposlenosti i dodane ekonomske
vrijednosti mora biti cilj ekonomske politike. Ona podrazumijeva postizanje
ekonomskog rasta i razvoja kroz poticanje efikasne alokacije faktora
proizvodnje (smanjivanje ortačkog kapitalizma i povećanje transparentnosti
države u tim odlukama) tako da se postižu optimalni rezultati na mikro i na
makro razini, uz uvažavanje društvene kohezije, inkluzije i prava radnika.
To naravno,
uključuje i stvaranje dobiti, jer bez dobiti gospodarstvo ne može opstati. No,
valja raditi razliku između dobiti i „dobiti“. Normalna dobit je ona koja
omogućuje nesmetan razvoj, uvažavajući postulate održivosti, a „dobit“ koja
ostvaruje ekstra profite, ne pitajući za uništavanje okoliša i ugrožavanje
prava radnika, svakako djeluje uništavajuće za društvo i sa sociološkoga i s
ekološkog aspekta. Takvu dobit treba progresivno oporezivati.
Budućnost
socijaldemokracije je crveno-zelena.
U Hrvatskoj treba
potaknuti razvoj industrije koja stvara novu vrijednost temeljenu na
energetskoj učinkovitosti i novim tehnologijama. To je prigoda da se rast bruto
domaćeg proizvoda odvoji od rasta potrošnje energije i resursa i, na taj način,
bitno poveća energetska efikasnost, čime će se stvoriti uvjeti za dugoročan
napredak Republike Hrvatske uz očuvanje resursa, okoliša i ekonomskih i
društvenih aktivnosti koje o njima ovise.
Hrvatska svoj gospodarski
razvoj mora temeljiti na zelenom gospodarstvu i Zelenom planu. Udio obnovljivih
izvora energije trenutno je iznad europskog prosjeka, ali to su najvećim
dijelom rezultati rada prošlih generacija. Zemlja poput Hrvatske, sa svim
svojim prirodnim potencijalima sunca, vjetra, biomase, vodotoka i geotermalnih
izvora mora težiti i puno ambicioznijim ciljevima i u budućnosti biti potpuno
obnovljiva.
Dakle, ekonomsku transformaciju trebamo promatrati kroz:
- modernizaciju tehnološke i organizacijske strukture, kao i uz očuvanje prirodne osnove života, i to u procesu same produkcije roba i usluga uz široku participaciju lokalne zajednice. To se postiže kroz povezanost proizvodnje dobara i pružanje usluga s ekologijom, tj. s brigom o okolišu, kao i kroz poticanje stvaranja inovativnih rješenja, kroz razvijanje i umnožavanje održivih oblika gospodarenja;
- otvaranje sektora i stvaranje poticajnih uvjeta za privlačenje stranih i domaćih privatnih investicija u zeleno gospodarstvo;
- razvijanje novih znanja, ulagačke i poduzetničke infrastrukture i servise (poduzetnički inkubatori, start-up akceleratori, centri izvrsnosti) te bitno unaprijediti suradnju izvršne vlasti i inovativnog dijela društva (koji nije isključivo vezan za akademsku zajednicu);
- poticanje malih i srednjih poduzeća kao motora razvoja uz njihova značajna rasterećenja;
- stvaranje uključivih umjesto ekstrakcijskih institucija; država je partner, a ne izvor problema i netko koga „varamo“ prilikom uplate poreza, jer će to značiti daljnji porast regresivnih oblika oporezivanja u potrošnji gdje nastradaju najslabiji članovi našeg društva;
- promjene u fiskalnoj politici, uz širenje baze poreznih obveznika, koje će dovesti do smanjivanja regresivnih poreza kao što je PDV, a uvođenjem razumnih poreza na bogatstvo (wealth tax), poreza na izvanrednu dobit (capital gains tax) i poreza na nasljedstvo (inheritance tax);
- povećanje proračunske transparentnosti na svim razinama (centralnoj, regionalnoj i lokalnoj) zajedno s većom transparentnosti pri donošenju javnih politika;
- reguliranje rada, kao i novih radnih uvjeta koji su posljedica digitalizacije i disruptivnih tehnologija, rješavati posebnim zakonima (lex specialis), a ne izmjenama postojećeg Zakona o radu.
- uvesti modele procjene i stimuliranja projekata s obzirom na klimatski otisak.
Comments
Post a Comment