Peđa Grbin: Moja vizija Hrvatske

P E Đ A  G R B I N:  

M O J A  V I Z I J A  H R V A T S K E

U V O D

Biti Predsjednik SDP-a ne znači samo biti na čelu jedne političke stranke i brinuti se o njenoj organizaciji ili unutarstranačkom radu.

Biti Predsjednik SDP-a znači predvoditi najjaču lijevu stranku Hrvatske, predvoditi građansku i lijevu opciju u našoj zemlji, a ujedno znači i biti ozbiljan pretendent na mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske na budućim parlamentarnim izborima.

Zbog toga, u unutarstranačkoj kampanji, niti možemo niti smijemo govoriti samo o našim unutarstranački odnosima.

Prije nekoliko tjedana objavio sam svoj program za reformu stranke, a u ovom dokumentu idem korak dalje - govorim o politikama i idejama za koje se želim zalagati kad postanem predsjednik stranke.

To ni na koji način nije niti gotov niti završen dokument. Siguran sam da svatko od vas tko ga bude čitao može pronaći barem jednu stvar, jedno područje, jednu politiku kojom se nisam u dovoljnoj mjeri bavio.

Ovaj dokument samo je prilog za jednu ozbiljnu, sustavnu raspravu s članicama i članovima, ali i simpatizerkama i simpatizerima, koja nam predstoji. Upravo nakon te rasprave stvorit ćemo ozbiljan set politika za #noviSDP i vrijeme koje je pred nama!

 

P O L A Z I Š N E  O S N O V E

SDP je izgubio parlamentarne izbore ostvarivši najslabiji rezultat u prošlih 20 godina. Mnoge organizacije na terenu su u nekoj vrsti blokade, sve se više članova udaljava od stranke, a sve je manje onih, posebno mladih generacija, koji joj se žele pridružiti.

Personalni sukobi i dugotrajna orijentacija na medijsku prezentaciju kao glavno mjerilo političkog rada ostavili su prazninu na mjestu političke strategije i taktike.  Članice i članovi koji su u SDP ušli vođeni altruizmom, motivirani kolektivnim, javnim interesom, želeći se baviti politikom kao zajedničkim problemima (problemima polisa), često su morali ustuknuti. Bili su izvrgnuti ruglu kao “naivci” ili su ih u stranu odgurnuli oni koji su, nekritički prateći vijesti o korumpiranim političarima, nerijetko pripadnicima HDZ-a, povjerovali da nije moguće uspjeti u karijeri niti imati dobar život slobodan od straha i oskudice, bez “veza u politici”. I unutar stranke neki su povjerovali da se “ne isplati biti pošten”, da su sebični motivi preduvjet uspjeha i da je takva, navodno, “ljudska priroda”.

SDP je zahvaljujući takvim ljudima i takvim razmišljanjima, nažalost, sve više postajao klijentelistička stranka, lišena ideja i programa te upravo u tome vidim razloge naših poraza i neuspjeha.

Naš su zadatak politike od javnog interesa, a ne klijentelizam!

Ako se ne borimo za jednakost i bolji život mnogobrojnih, nego za nejednakost i karijere relativno malog broja dužnosnika SDP-a, ako ne znamo što borba za bolji politički i ekonomski položaj radništva točno podrazumijeva u makroekonomskoj, monetarnoj, industrijskoj, obrazovnoj, zdravstvenoj, kulturnoj ili bilo kojoj drugoj politici, nego smo spremni reći sve što bi se moglo svidjeti kontrolorima medija, ako gubimo organizaciju i aktivne članove bez kojih takve politike nije moguće ostvariti — to je znatno veći problem od izgubljenih izbora. I nije to samo stvar nekog našeg obraza niti moralne nadmoći koju smo eventualno nekada imali — to je pitanje politike: ili je imaš ili je nemaš! Baviš li se problemima i napretkom društva ili svojim privatnim interesima?

#noviSDP, bez ikakve dvojbe, mora biti ovo prvo! Mora imati politike i mora imati ljude koji će te politike provoditi, bez obzira na osobni interes koji provoditelji politika imaju!

Moramo htjeti, znati i raditi više!

Moguće je da prema nekoj samonametnutoj moralnoj obavezi ljevica — kako ona povijesna, tako i današnja, kojoj tek trebamo dati organizacijsku snagu — poboljšanje životnih uvjeta cijele zajednice smatra ultimativnom obavezom svoga postojanja. Istovremeno desnica, zna se, uopće ne vjeruje da su takvi ciljevi u današnjem svijetu potrebni ili ostvarivi pa svoj mandat vidi u upražnjavanju vlasti, naprosto zato da, dok se zajednički resursi koriste u privatne svrhe, ne bi vladao nitko drugi, odvajajući tek koliko je neophodno za održanje na vlasti.

Moguće je da iz hrvatske perspektive takozvani manevarski prostor doista nije velik pa zadaće vlade i nisu mnogo veće od solidnog uređenja urudžbenog zapisnika, dok sva zajednička, politička pitanja, od prostornog uređenja do opskrbe hranom i energijom, od očuvanja planeta do unapređenja ljudske egzistencije, pripadaju u ruke “velikih sila” ili “međunarodne zajednice”. Međutim, glavni problem SDP-a, koji nas je doveo u ovu nezavidnu organizacijsku i izbornu situaciju nije bilo previše, nego premalo političkih ciljeva demokratsko-socijalističke ljevice u našim programima.

Uvjereni da ne možemo učiniti mnogo za ljude koji žive od svoga rada, mi smo učinili premalo.

Okretanje leđa radnicima? Nikad više!

Nakon napuštanja jednopartijskog socijalističkog modela zajedničkog vlasništva ekonomskih resursa i upravljanja investicijama, naša se stranka orijentirala na očuvanje socijalne države i popravljanje položaja radnika u tržišnom kapitalizmu. Međutim, pritisnuti ekonomskim krizama i zahtjevima opstanka na neoliberaliziranom političkom tržištu, bili smo prisiljeni rezati prvo i pogoršavati drugo. Umjesto da povećamo progresivnost oporezivanja i ulažemo u moderno zdravstvo, obrazovanje, kulturu, medije i druge javne usluge visoke kvalitete, pristali smo na ucjenu kojom prvo mora “investitorima” biti znatno bolje, a onda, jednog dana, ako bude nešto bolje radnicima u javnim službama i radnicima koji njihove usluge koriste... Naravno da taj dan, barem do danas, nije došao. Umjesto da usavršavamo regulaciju tržišta rada u interesu radnika — jer tome Zakon o radu i služi: zaštiti radnika, a ne kapitala — i stvaramo bolje uvjete za rad sindikata, mi smo se upuštali u neslavne “fleksibilizacije”. Kada su snižene Zakonom zagarantirane otpremnine i skraćeni otkazni rokovi, to je moglo izazvati čuđenje kod nekoga tko razumije povijesne veze socijaldemokracije i sindikata. Međutim, kada su nedugo potom uslijedila masovna “restrukturiranja” u svježe privatiziranim tvrtkama, poput telekomunikacija, čuđenje je mogao zamijeniti samo bijes, a zatim razočaranje u takvu socijaldemokraciju i politiku općenito. Umjesto da i dalje inzistiramo na suodlučivanju i demokratizaciji ekonomske sfere, naša stranka se pomirila s kontroliranom predstavničkom demokracijom kao praktično jedinom sferom političkog djelovanja. Iako znamo da u tom medijatiziranom ritualu svakih sljedećih izbora sudjeluje sve manje i manje razočaranih građana, mi gledamo svoje postotke i glasove, spremni zadovoljiti se i s manjim, pod uvjetom da su karijere pojedinaca podmirene, prema načelu: izbori se i mogu izgubiti, ali dobar položaj na kandidacijskoj listi ne.

Tome kažem: dosta je!

Pitanje koje postavljam i na koje želim dati odgovor je čime će se Hrvatska baviti za 10 godina? Na stranu nogomet i svi predivni sportski uspjesi, od čega će se u Hrvatskoj 2030. godine živjeti? Vjerujem da nije teško odlučiti se hoće li to biti neki turistički raj gdje će svi rezati pršute i samo nuditi ležaljke na plažama ili moderno održivo društvo, sposobno za razmjenu i učenje, ali i prijenos vlastitih znanja drugima.

Javne investicije nužne su za društveni oporavak i razvoj!

Kako do toga doći - prvoklasno je političko pitanje.

Obnoviti domaću proizvodnu ekonomiju — i uopće promijeniti sliku Hrvatske kao kulture u kojoj ljudi, uz uživanje u plodovima prekrasne prirode, znaju i osmisliti, projektirati te proizvesti kvalitetne proizvode — neće biti moguće bez javnih investicija. Ali ne bilo kakvih javnih investicija, već onih koje moraju biti fundamentalnog karaktera i veličine. Želimo li da se blagodati održivog razvoja osjete još za života aktivnih naraštaja, koji su u svojim dosadašnjim životima prošli, hvala lijepa, dovoljno kriznih i ratnih situacija, onda s masovnom razvojnom “ofenzivom” moramo započeti odmah, u razmjerima koji značajno nadilaze ESIF-sredstva (koja čine skoro 80 % hrvatskih javnih investicija, dok je prosjek EU deset puta manji).

Na takvom putu razvoja, uz mnogobrojne izazove, očekuju nas tri vrste pitanja.

Prije svega, otkuda novac? Iako je jasno, kao što su Keynes i Kalecki upozoravali još u prvoj polovici 20. stoljeća, da Vlada pametnim zaduživanjem može investirati u gradnju puta iz svake krize, neoliberalnu desnicu koja maše strašilom javnog duga kako bi legitimirala interes povećanja profita i potkopala javne usluge za građane nije za podcijeniti. Društvo se, prema njima, ne sastoji od rada koji stvara i kapitala koji uzima višak vrijednosti, nego od “neproduktivnih uhljeba”, “ovisnih o državnoj sisi”, i “produktivnih” snaga, odnosno „privatnih poduzetnika“ i to još uvijek utječe na interpretaciju politike u perspektivi nekih medija, potencijalnih političkih saveznika, a ponekad i samih radnika. Bilo kako bilo, u svjetlu ekonomske krize uzrokovane pandemijom, pouke predugog oporavka od krize prije deset godina su bolno jasne: ne bi trebalo niti biti govora o deficitu sve dok kamate i inflacija ne počnu snažno rasti zbog viška domaće potražnje, prema kojoj ćemo znati da smo se oporavili. Ja kao socijaldemokrat vjerujem da je smanjenje javne potrošnje u ovakvim uvjetima siguran put u duboku recesiju. 

Pod pretpostavkom da politički sazrijemo — ili barem pogledamo statistike — shvativši da sve razvijene zemlje (ma koliko zemljama u razvoju propovijedale štednju) razvijaju snažne javne investicije i pronađemo kapital po kamatnim stopama u srednjem roku nižim od ekonomskog rasta (jer se u tom slučaju krediti sami otplaćuju) sljedeće pitanje je u što ulagati? Enigma svake ozbiljne industrijske politike, koja u Hrvatskoj već desetljećima jednostavno ne postoji također nije za podcjenjivanje, ali klimatska i korona-kriza jasno trasiraju barem početak puta: održive energije i zdrave, lokalno proizvedene hrane nikada nije dosta.

Kada bi Hrvatska, pomoću javnih investicija, uspjela zasijati veći dio svojih nekada obrađenih površina, kada bi, zahvaljujući javnim ulaganjima u rad hrvatskih znanstvenih instituta, upotrijebila tehnologiju navodnjavanja za uzgoj povrća i na ranije neobrađenom kršu itd., istovremeno razvijajući modernu prehrambeno-prerađivačku industriju. Nije potrebno dalje nabrajati mogućnosti kakve se otvaraju u održivom turizmu povezanom s lokalnom prehrambenom industrijom, niti upozoravati da ona danas nije samo “plug i motika”, nego uključuje cijeli niz komplementarnih industrija i zanimanja s visokom dodanom vrijednošću: od biotehnologije za zaštitu usjeva bez otrova za planet i ljude, do moderne distribucije i marketiranja. Još jedna zaboravljena činjenica se jasnije vidjela kada je korona-kriza u proljeće 2020. godine pokidala uhodane distribucijske lance uvoznih “lobija”: proizvodnja hrane je neophodna za opstanak stanovništva, a može se organizirati s minimumom epidemioloških rizika.

Poljoprivredna i prehrambena industrija ključne su za Hrvatsku!

Neiskorišteni potencijal moderne poljoprivrede i prehrambene industrije posebno je neuralgična točka za našu stranku koja, ako se ponekad i znala približiti razmišljanju o razvojnoj industrijskoj strategiji, poljoprivredne politike, ruku na srce, nikada nije imala. Daleko od toga da u našim redovima nije bilo stručnjaka, no mi smo svejedno poljoprivrednu politiku, zajedno s 20% stanovnika, prema nekom “defaultu” prepuštali koalicijskim partnerima, političkim suparnicima i, najčešće, izbornoj apstinenciji. Takvoj kratkovidnosti mora doći kraj. Problema ima mnogo: usitnjenost obradivih posjeda, zapuštenost melioracijskih kanala i tehnologija, sjemenarstvo, robovanje koruptivnoj politici poticaja CAP-a, ali se mnogo može učiniti i na lokalnoj razini. Poljoprivrednu politiku treba reorganizirati tako da od reforme profitiraju svi - proizvođači ekonomski, priroda ekološki, a potrošači  zdravljem, kvalitetom i dostupnošću. Zbog toga će poljoprivredna politika biti jedan od prioriteta za #noviSDP već na lokalnim izborima 2021. godine.

Obnovljivi izvori energije javni su, a ne privatni interes!

Usmjerenje energetike na obnovljive izvore toliko je jasno da ne treba dodati više od upozorenja na korporacijske interese i korupciju koje takav “Green Old Deal” nerijetko skriva. Umjesto njega, mi nudimo hrvatski „Green New Deal“, gdje se, kao i sa svakom novom tehnologijom javlja dvije vrste pitanja. Prije svega, tko kontrolira tehnologiju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i s kojim ciljem: je li vlasnik vjetroelektrane lokalna zajednica ili privatna kompanija, od koga se nabavljaju dijelovi i fotonaponske ćelije, je li cilj jeftinija struja za građane i industrija koju će omogućiti domaća znanost, inženjerstvo i proizvodnja, ili je cilj zarada novaca za visoke profitne margine i pojedince?

Onaj tko kontrolira novu tehnologiju, a najčešće se radi o privatnom vlasniku, bit će u poziciji da, uglavnom, samostalno odgovori na drugu vrstu pitanja koja se tiču njenih socijalnih, ekonomskih i političkih utjecaja na cijelo društvo. Hoće li viškovi biti uloženi u zajednicu? Hoće li uspjeh u proizvodnji energije koja ne uništava planet ohrabriti slične inicijative u drugim sektorima ili će ih obeshrabriti korupcija i privatni profiti, koji nemaju previše empatije niti prema jednom, niti prema drugom. Nije važno samo proizvoditi energiju iz obnovljivih izvora, nego je važno da ona bude u rukama zajednice, pod demokratskom kontrolom. Zato s posebnom pažnjom treba promatrati primjer fotonaponske elektrane koja se, u municipalnom vlasništvu, gradi na Krku. Ako uspijemo uvjeriti građane naše općine i grada da ima smisla investirati sredstva našeg prireza u zajedničku elektranu jer ćemo, jednostavno, imati daleko jeftiniju struju, onda je možda lakše zamisliti i besplatan komunalni internet, znatno jeftiniji javni prijevoz i, konačno, javno ulaganje u energetski održivu stambenu izgradnju za dugoročni najam, dostupnu mladima, bez dužničkog ropstva.

Međutim — i to je treće, možda i najteže pitanje — ništa od toga neće biti izvedivo ako ne promijenimo sliku države i javnog sektora kao “legla korupcije”. Nikoga nećemo uspjeti uvjeriti da ima smisla investirati dio našeg prihoda u zajedničku elektranu ako svi pomisle da je to samo paravan za primopredaju mita. A primjera, kao što znamo, u Hrvatskoj ne manjka i svakoga se dana javljaju novi.

Bez javnog sektora nema razvoja! Ali – javni sektor bez korupcije, kriminala i klijentelizma!

Bez javnog sektora, nema razvoja, ali niti razvojne uloge javnog sektora neće biti ako je on izgubio javnu legitimaciju jer se zloupotrebljava u privatne svrhe.

Drugim riječima, dosadašnja hrvatska politika nije samo odustala od korištenja jedinog uvjerljivog sredstva za izlazak iz krize, nego ga je koruptivnim praksama učinila praktično nedostupnim bilo kojoj politici. Kako izaći iz tog začaranog kruga nepovjerenja u sposobnost zajedničkog rješavanja zajedničkih problema, to jest, nepovjerenja u politiku, koja onda, svojom nesposobnošću da riješi ijedan strukturni problem zajednice, to nepovjerenje dodatno povećava...? Nimalo lak zadatak, posebno za stranku koja je, iako se još nedavno hvalila svojim poštenjem, zabilježila sasvim lijepu kolekciju egzemplara protiv kojih su se vodili kazneni ili istražni postupci zbog zloupotrebe javnih sredstava, primanja ili davanja mita, lažno deklariranih putnih naloga i, općenito, ponašanja koje učvršćuje sliku političara, politike, države i javnog sektora kao “parazita”.

Nimalo lak zadatak, posebno za zemlju koja je, unatoč neupitnom ponosu na poštenje naroda, najveći dio neovisnosti provela pod vlašću stranke u kojoj su, bez velike hiperbole, tek izuzetci bili nekorumpirani ili su barem oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Ipak, mi smatramo da se anomija može prevladati, a povjerenje u politiku oživjeti. Ne zbog nekog našeg moralnog obraza — individualno samopoštovanje nas SDP-ovki i SDP-ovaca tu nije primarno — nego zbog toga što je iskrena i poštena, javna politika u interesu javnosti ovoj zemlji (hitno) potrebna.

Znamo li da se za naš razvoj i bolji život ljudi koji žive od rada neće pobrinuti niti strani kapital niti Europska unija, moramo promijeniti sliku socijaldemokracije kao samo jednog dijela korumpiranog vladajućeg kartela u kojem su sve krave crne, a svi političari isti.

Ako krenemo od sebe i stopostotne odgovornosti za svaku kunu i lipu javnih sredstava koja nam u stranci, javnoj službi ili lokalnoj samoupravi stoje na brizi, ako odbijemo koristiti službena prijevozna sredstva u privatne svrhe, ako tvrdoglavo inzistiramo da svi računi baš uvijek budu u redu, a svi propisi se poznaju i poštuju — možda nam pođe za rukom povesti građane u neku drugačiju političku budućnost, u neki bolji dan kooperativnog razvoja i prosperiteta.

 

S D P,  R A D  I  R A D N I C I

Uvjeren sam da #noviSDP ima potencijala za odlučnu promjenu odnosa prema političkom djelovanju kao radu za javno, a ne privatno dobro, a to neće biti moguće bez kvalitetnije zaštite prava onih koji rade i žive od svog rada.

Umjesto da početkom školske godine emitira televizijske reklame kojima poziva na upis u strukovne škole, Vlada bi se mogla zapitati zašto ih mladi ne biraju s više entuzijazma?

Ima li to možda veze s kolektivnim ugovorima, koji u većini struka jednostavno ne postoje, nego su radnici prepušteni na milost i, najčešće, a posebno u slučajevima sve učestalijih kriza, nemilost poslodavaca i tržišta?

Ima li to veze sa zaštitom na radu, preventivnim liječničkim pregledima, radnim vremenom, dodatno plaćenim prekovremenima, radom vikendom i praznikom, beskonačnim mailovima koji od poslodavaca stižu nakon radnog vremena, a plaća za tako obavljen rad nikada?

Kao da nije dovoljno bizarno da država sa svojim građanima komunicira putem reklama, ona ih poziva da odaberu strukovne škole bez upozorenja da će teško moći upisati studij ako se poslije predomisle, jer je obrazovni sustav tako podešen, a strukovne škole — iako za mnoge učenike predstavljaju zadnje formalno obrazovanje — umjesto većeg broja sati posvećenih općem obrazovanju, kulturi i komunikaciji, toga imaju najmanje. Osjećaj nepravde u društvu gdje vladajuća klasa svakodnevno nešto “jami” neće se moći promijeniti ako odnosi na radnom mjestu ne budu pravedni za one koji žele samo dostojan život od svog rada.

Nije tajna da sindikalni pokret ima svojih slabosti, ali odnos SDP-a prema sindikatima i radnom zakonodavstvu bio je ispod razine konstruktivne kritike. To što su i mnoge druge socijaldemokratske stranke povjerovale u priču da prvo treba kapitalu biti puno, puno bolje da bi u trajnoj odgodi i radu eventualno bilo malo bolje, a da Zakon o radu služi samo tome kako bi se periodičnim fleksibilizacijama te stranke pokušale svidjeti udrugama poslodavaca, nimalo nas ne opravdava.

#noviSDP treba preispitati svoja temeljna politička stajališta, svoju svrhu, priznati sam sebi gdje je sve griješio u izmjenama radnog zakonodavstva, a zatim strpljivo, ali uporno pokušati s hrvatskim radništvom i sindikatima ponovno uspostaviti dijalog, povjerenje i koordinaciju.

Sindikatima trebamo ponuditi platformu suradnje na kojoj će #noviSDP temeljiti svoj Zakon o radu, koji će mnoge institute usavršiti u korist radnika, a poslodavcima objasniti da je takvo što i u njihovom interesu, jer zaštita rada nije izmišljena ni osmišljena kao napad na poslodavca, nego upravo kao ono što je – zaštita radnika.

Međutim, #noviSDP napokon mora postati svjestan i da definiciju rada i radništva, a samim time i definiciju onih čija je zaštita u našem primarnom interesu ne smijemo gledati onako usko kao do sada.

Radnik nije samo osoba u plavoj kuti na tvorničkoj traci. Radnici su i službenici, informatički stručnjaci, konobari, prodavači, kuhari, vozači, uslužni radnici i mnogi dugi u svim sektorima gospodarstva. Radnik je i obrtnik, mikro i mali poduzetnik, koji zajedno s onima koje je zaposlio radi od jutra do mraka kako bi osigurao njihovu pa svoju egzistenciju. A na tu smo grupu ljudi potpuno zaboravili.

N O V I  D R U Š T V E N I  U G O V O R  Z A  H R V A T S K U

Hrvatskoj je potreban novi društveni ugovor koji će štiti obrazovanje, zdravstvo i kulturu kao javno dobro.

Ugovor koji svim građanima omogućava udio u velikim javnim poduzećima koja su nastala novcem hrvatskih građana.

Ugovor koji omogućava stvaranje zajedničkog fonda solidarnosti, za lakšu transformaciju hrvatskog društva.

Zaštita obrazovanja, zdravstva i kulture kao javnog dobra! 

Novi društveni ugovor  osim  stvaranja zajedničkog fonda solidarnosti morao bi obuhvatiti i:

Ekonomsku transformaciju, odnosno kako koristiti oskudna dobra, faktore proizvodnje, proizvodnju roba i/ili usluga, razmjenu, potrošnju, strukturu prostornih razmjena, kako ostvariti teritorijalni lobi, zapravo kako  stvoriti ekonomiju sa srcem i hladnom glavom. Ekonomska transformacija odnosi se na postizanje ekonomskog rasta i razvoja kroz poticanje efikasne alokacije faktora proizvodnje tako da se postižu optimalni rezultati na mikro i na makro razini, sada i u budućnosti, uz uvažavanje društvene kohezije, inkluzije i prava radnika. To naravno, uključuje i stvaranje dobiti, jer bez dobiti gospodarstvo ne može opstati. No, valja raditi razliku između dobiti i „dobiti“. Normalna dobit je ona koja omogućuje nesmetan razvoj, uvažavajući postulate održivosti, a „dobit“ koja ostvaruje ekstra profite, ne pitajući za uništavanje okoliša i ugrožavanje prava radnika te kršenja prava krajnjih korisnika - potrošača, svakako djeluje uništavajuće za društvo i sa sociološkoga i s ekološkog aspekta. Takvu dobit treba i progresivno oporezivati.

Recentne vlade jedna za drugom, umjesto da povećavaju progresivnost oporezivanja, stalno smanjuju poreze na više dohotke. Umjesto da smanjuju indirektne i regresivne poreze, a uvode oporezivanje kapitala, oni i dalje cijede svaku kunu iz budžeta domaćinstava kojima je doslovno svaka kuna potrebna da bi preživjela. Bez zajednički financiranih kvalitetnih javnih usluga za građane nema jednakosti i društvene pravde kakvu vide ljudi koji žive od rada i kako je vidimo mi koji se smatramo socijaldemokratima.

Možemo zaključiti da ekonomsku transformaciju trebamo promatrati kroz modernizaciju tehnološke i organizacijske strukture, kao i uz očuvanje prirodne osnove života i to u procesu same produkcije roba i usluga uz široku participaciju lokalne zajednice. To se postiže kroz povezanost proizvodnje dobara i pružanje usluga s ekologijom, tj. s brigom o okolišu, kao i kroz poticanje stvaranja inovativnih rješenja, kroz razvijanje i umnožavanje održivih oblika gospodarenja. Također možemo reći da je ekonomska-transformacija sposobnost obnavljanja i razvijanja u postojećem ili malo proširenom obujmu.

Socijalna transformacija, odnosno sama struktura socijalnog života, uređenje građanskog društva, socijalna solidarnost, identitet, društveni kapital prostora, koji je slabiji u ruralnom području nego u metropolitanskim ili urbanim regijama.

Socijalnu transformaciju treba povezivati sa samom strukturom socijalnog života, uređenjem građanskog društva, identitetom i društvenim kapitalom. Identitet također čini socijalni sadržaj prostora jer je on skup prostornih uporišta i socijalnih promjena u društvu koji obilježava  neki prostor. Upravo identitet čini jedinstvenost geografskog prostora u pogledu načina života kao socijalnog sadržaja. Socijalni sadržaj čini i društveni kapital, kao komponenta ljudskoga kapitala koja omogućava članovima zajednice da vjeruju jedni drugima i da surađuju u formiranju novih grupa i udruženja. Upravo za socijalne grupe koje promoviraju  aktivizam i platforme SDP treba postati moderator i  njihov glas u javnosti.

Institucionalna transformacija, pravila, procedure javne politike, upravljanje i organizacije (država, regija, općina/grad).

Institucionalna transformacija odnosi se na jačanje mehanizama usmjerenih na izradu i provedbu javnih politika i institucionalnih sporazuma (razvojna partnerstva i strategija) koji učvršćuju i jačaju održivost društva. To se odnosi i na sposobnost zajednice da funkcionira tako da sama određuje uvjete života na svome prostoru, kao i na stvaranju javne uprave koja postaje i javno dobro građana.

Javna transformacija, odnosno javne politike kao oblik društvene konstrukcije usmjerene na rješavanje problema s kojima se suočava zajednica.

Javnim politikama želi se istaknuti sve veća uloga u međusobnim odnosima politike, društva i ekonomije, određivanjem zajedničkog skupa prioriteta za društvo. Njihov je cilj postizanje koordinacije u funkcioniranju različitih pojedinačnih politika uz osiguranje upravljačkih kapaciteta.  Uz javne sadržaje vežu se i javna dobra (okoliš, sigurnost, zdravstvo, kulturni sadržaji, instituti i obrazovni sustav). I ono što je najvažnije za progresivan i slobodarski pristup, pristup socijaldemokraciji 21. stoljeća je da su javna dobra sva ona dobra koja služe većem broju korisnika čije su koristi disperzirane po cijeloj zajednici, bez obzira žele li ga neki pojedinci rabiti ili ne, i što je vrlo važno: to su ona dobra kojima se ne smanjuje zadovoljstvo postojećih korisnika i njihov dosadašnji stupanj korištenja uključivanjem novih korisnika. (posebno zdravstvo i školstvo)

Hrvatska ne može uspjeti bez ekonomske, socijalne, institucionalne i javne transformacije društva!

 

K L I M A T S K A  K R I Z A  I  O D R Ž I V I

O D G O V O R  U  K O R I S T  V E Ć I N E

I globalno i lokalno, na kvalitetu naših života presudno utječe klimatska kriza. To je možda i najkompleksnija kriza s kojom se čovječanstvo ikada susrelo, a društveni, ekonomski i ekološki odgovori ne smiju biti ništa manje ambiciozni. Ekonomska kriza koja prati pandemiju koronavirusa  je izazov, ali ujedno i prilika da razvijemo nove održive modele proizvodnje koji će omogućiti dulju trajnost proizvoda, manje gomilanje otpada, ali i uštede za građane. Uslijed smo velike transformacije načina na koji upravljamo prirodnim resursima, na koji proizvodimo i, konačno, načina na koji organiziramo zajednički život, a socijaldemokratske stranke u čitavom svijetu kasne s reakcijom i kalkuliraju s odgovorom na tu transformaciju.

Društveni napredak i ekonomski rast desetljećima su bili nezamislivi bez eksploatacije prirodnih resursa, uostalom i bez eksploatacije radne snage. U mnogim slučajevima tako je i danas. Ti resursi nisu, međutim, neiscrpivi, a posljedice njihova prisvajanja u utrci za profitom, na svojoj koži osjećaju milijuni, ne samo na afričkom kontinentu. Globalni rast temperature, suše, poplave, porast razine mora, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta – svemu tome bolno svjedočimo i u našim krajevima.

Hrvatski „Green New Deal“ – održivo i pravedno upravljanje prirodnim resursima!

Budućnost planeta i budućnost našega života na njemu, nemoguća je bez zahvata koji jamče ekonomski i ekološki održivu proizvodnju, distribuciju i upotrebu resursa kako bi se dokinula nejednakost. Velika društvena, ekonomska i ekološka promjena pred nama ne može se odvijati na starim načelima privatizacije profita, a socijalizacije rizika. Ekonomiju treba transformirati tako da uključuje redistribuciju i pravednu klimatsku adaptaciju za većinu stanovništva. Naprosto, treba ju transformirati hrvatskim „Green New Dealom“.

Sadašnji pristup prisvoji – iskoristi – odbaci, emisijski intenzivnu proizvodnju i postojeće obrasce potrošnje, treba zamijeniti održivim upravljanjem i distribucijom prirodnih resursa. Teško je razumjeti kako su nekada proizvodi poput bijele tehnike, tekstila ili namještaja trajali desetljećima, a sada, unatoč razvoju načina proizvodnje i tehnologija, traju puno kraće. Forsiranje nekvalitetnih proizvoda, kako bi se primoralo građane da kupuju iznova, nije održivo i udar je na okoliš, ali i na kućni budžet svakog od nas. Europa treba biti predvodnik u održivoj proizvodnji i potrošnji, a Hrvatska tu ne smije zaostati.

Hrvatska je, uzimajući u obzir domaći bruto nacionalni proizvod, među tri zemlje Europske unije najpogođenije posljedicama ekstremnih vremenskih uvjeta, što se izravno odražava na život većine stanovništva. Među zemljama smo EU s najvišom razinom energetskog siromaštva, pritom ovisni o izvorima energije iz fosilnih goriva ili, kad je o obnovljivim izvorima riječ, o nedovoljno diverzificiranim izvorima među kojima prednjači iskorištavanje vodnog potencijala te biomase. Naša poljoprivreda, ribarstvo, turizam, šumarstvo – grane su najizloženije posljedicama klimatske krize, a rješenja koja #noviSDP nudi ne smiju biti interventna nego dugoročna.  

Smatram da se klimatska kriza treba prevladati tako da s tim procesom povezane troškove ne snose stanovnici odnosno radnici. Trošak trebaju snositi zagađivači, koristi biti usmjerene većini, tehnološka rješenja generirana javno financiranim istraživanjima, a država prednjačiti u inovativnim energetskim te održivim proizvodnim i okolišnim rješenjima. To uključuje smanjenje udjela proizvodnje energije iz fosilnih goriva, odnosno diverzifikaciju proizvodnje obnovljive energije.

Obnovljivi izvori energije ne smiju postati “obnovljivi izvor” bogaćenja nekolicine privatnih ulagača, kao što vidimo na primjeru afere „Vjetroelektrane“. Naš je cilj da korist od obnovljivih izvora energije ima čitavo društvo, a to znači dugoročno iskorijeniti energetsko siromaštvo i električnu i toplinsku energiju učiniti jeftinom za građane, bilo da je riječ o solarnim panelima na krovu obiteljske kuće ili višestambene zgrade, bilo da je riječ o energiji vjetra ili mora.

Ne smijemo bježati niti od toga da dio pogona za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora bude u javnome, odnosno komunalnom ili zadružnom vlasništvu.

Upravljanje klimatskom krizom traži odgovore koji prelaze granice nacionalnih država. Europa se obvezala postići ugljičnu neutralnost do 2050. godine, a u toj ravnoteži emisije i apsorpcije ugljika Hrvatska može sudjelovati, između ostaloga, i novim pristupom upravljanju šumskim fondom. Pretjerano krčenje šuma radi developerskih pothvata ugrožava i trajno narušava bioraznolikost. Iako bogata biljnim, gljivarskim i životinjskim vrstama, od kojih su mnoge i endemske, u Hrvatskoj je, zbog izostanka sustavne politike održivog razvoja, ugroženo njih više stotina, dok mnogima prijeti izumiranje. Magnitude problema svjesne su generacije koje postaju politički aktivne – školski štrajk za klimu organizirao se i u Hrvatskoj, što potvrđuje da je klimatska kriza središnje političko pitanje čije rješavanje za socijaldemokrate predstavlja priliku za ostvarenje prosperiteta većine stanovništva.

J A V N O  Z D R A V S T V O  D O S T U P N O  S V I M A

Na žalost, prosperitet većine stanovništva doveden je u pitanje i recentnom zdravstvenom krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19. Ona je snažno i, prema svemu sudeći, nepovratno promijenila naše živote.

Zdravstveni sustavi u mnogim su zemljama kolabirali, što se srećom još uvijek nije dogodilo i u Hrvatskoj. Naše je zdravstvo, bez obzira na sustavno zanemarivanje, financijsko iscrpljivanje i sve manje zaposlenih, pokazalo žilavost. Od trideset godina osiromašivanog i dio po dio privatiziranog sustava to mnogi nisu očekivali. Entuzijazam medicinskog i nemedicinskog osoblja u održavanju mreže javnozdravstvenih usluga u tome ima nemjerljivu ulogu, na čemu im i ovim putem zahvaljujem. No, javno zdravstvo na tome ne može počivati niti se razvijati.

Cilj: povećanje ulaganja u solidarno i dostupno zdravstvo!

Za #noviSDP razvoj zdravstva može se temeljiti samo na povećanju ulaganja u zaposlene u javno-zdravstvenom sustavu, u zdravstvenu infrastrukturu te u podizanju kvalitete usluga kako bi svima u Hrvatskoj zdravstvena zaštita bila dostupna i na visokoj razini – ona ne smije ovisiti o platežnoj moći ili mjestu stanovanja. Zato javna izdvajanja za zdravstvo treba povećati!

Oko 17% hrvatskih kućanstava niskog dohotka danas je pod nepodnošljivim teretom troškova za zdravstvenu zaštitu, bilo za usluge koje nisu sastavnim dijelom obvezne zdravstvene košarice, bilo za farmaceutske proizvode. Temelj solidarnog financiranja zdravstvenog sustava mora ostati doprinos za zdravstveno osiguranje kojeg su oslobođene određene kategorije osiguranika, poput djece, starijih, osoba s tjelesnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, nezaposlenih, socijalno depriviranih. Zdravstvena usluga, s druge strane, ne smije biti uskraćena nikome - tražiteljima azila, jednako kao ni stanovnicima udaljenog otoka ili sela. Zato uz primarnu zdravstvenu zaštitu treba razvijati i telemedicinu, hitnu helikoptersku i brzo-brodsku službu, kao i timove hitne pomoći na kopnu.

Spektar osnovnih zdravstvenih usluga treba proširiti, a naglasak staviti na prevenciju i ranu detekciju oboljenja. Očekivani životni vijek u Hrvatskoj i dalje je ispod prosjeka EU-a, a stope smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti i karcinoma među najvišima. Prevencija je usko vezana uz javnozdravstvenu djelatnost i primarnu zdravstvenu zaštitu, uz rad liječnica obiteljske medicine, pedijatara, ginekologinja, stomatologa i drugih. Budući da njih danas u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nemamo dovoljno, taj se sustav mora reorganizirati kako bi se povećala dostupnost usluga, a poticanjem deficitarnih specijalizacija, povećanjem primanja i osiguravanjem odgovarajućih uvjeta za rad i usavršavanje, omogućila njegova dugoročna održivost. Trebamo učinkovit, održiv i otporan zdravstveni sustav koji o pacijentima brine pravodobno, u skladu s najnovijim i na dokazima baziranim znanstvenim spoznajama. Održiv sustav podrazumijeva financijsku stabilnost, a otpornost podrazumijeva fleksibilnost odnosno mogućnost prilagodbe potrebama korisnika, što se pokazalo u aktualnoj korona-krizi.

Pandemija COVID-19 utjecala je na naše fizičko, ali i mentalno zdravlje, s neizvjesnim posljedicama. U društvu koje ne prašta pogrešku, neuspjeh i slabost, stigmatizacija mentalnih poremećaja izazov je kojemu javno zdravstvo mora odgovoriti, posebno sada, kad se pojedine osobe, ali i cijele obitelji sve teže nose s posljedicama krize. Mreža stručne podrške mentalnom zdravlju treba se ojačati, a u tom kontekstu usmjeriti se i na obrazovne aktivnosti. Zdravlje se, poznato je, unapređuje kako zdravstvenom, tako i održivom okolišnom politikom, prometnom infrastrukturom, obrazovanjem, urbanističkim planiranjem, socijalnom zaštitom, kvalitetom vode i hrane.

 

O K O L I Š N O  O D R Ž I V A  P R O I Z V O D NJ A  H R A N E

Zato što je okolišno održiva proizvodnja hrane naš strateški interes: želimo zaštititi, očuvati i jačati poljoprivrednu proizvodnju, a time i ruralni prostor.

Proizvodnja, prerada, maloprodaja, pakiranje i prijevoz prehrambenih proizvoda snažno utječu na okoliš. Kako bi osigurali da naš temeljni resursi - tlo, voda i zrak - ostanu plodni, zdravi i čisti, nužan je prelazak na održiv način proizvodnje hrane duž cijelog proizvodnog lanca, od polja do stola. Moramo smanjiti ovisnost o pesticidima i antimikrobnim sredstvima, smanjiti pretjeranu upotrebu gnojiva, povećati ekološki uzgoj, smanjiti gubitak bioraznolikosti i skratiti opskrbne lance.

Poljoprivredna proizvodnja i prehrambena industrija hrvatski su strateški interes!

Spajanje zelene i plave Hrvatske do sada je bila obična politička parola koja nije nikada zaživjela. U uvjetima izloženosti domaćeg tržišta jeftinijim, ne nužno i kvalitetnim proizvodima iz inozemstva, država mora snažno ulagati u domaće, kvalitetne i dostupne poljoprivredne proizvode. Pandemija COVID-19 preko noći je u prvi plan stavila domaće proizvođače hrane. Kriza je podcrtala važnost snažnog i otpornog prehrambenog sustava koji može funkcionirati u svim okolnostima te građanima osigurati pristup dostatnoj opskrbi hranom po prihvatljivim cijenama. Također nas je upozorila na međusobnu povezanost zdravlja, ekosustava, lanaca opskrbe, obrazaca potrošnje i ograničenja okoliša. Pokazalo se koliko je važno osigurati kratke opskrbne lance kojima krumpir ili rajčica, jutros pokupljeni na njivi ili ubrani u plasteniku, svježa riba iz Jadrana i meso s domaćih farmi, do podneva dolaze u naše kuhinje i na tanjure. U svega nekoliko tjedana naši poljoprivrednici uspjeli su reorganizirati proizvodnju i distribuciju, ponudivši inovativne načine opskrbe, udružujući se i surađujući na još do jučer nezamislive načine. Tada se činilo da ad-hoc rješenja mogu postati temeljem za razvoj novih usluga i opskrbu hranom visoke kvalitete. To se ipak nije dogodilo - već početkom ljeta spomenuta “zelena i plava” strategija povezivanja poljoprivrede i turizma pala je u vodu, domaći proizvođači opet su gurnuti u drugi plan, a police trgovina napunile uvozne namirnice.

To treba promijeniti unaprjeđenjem sustava opskrbe domaćim poljoprivrednim proizvodima, a javnim ulaganjima u istraživanje u razvojnim institutima osigurati kvalitetu i poboljšati prinos proizvoda. Besplatnim savjetodavnim uslugama i analizama svim poljoprivrednicima treba omogućiti pristup znanju i novim tehnologijama, stvarajući tako pametnu poljoprivredu.

Za razliku od vremena generacije naših baka i djedova hrana je izgubila na percepciji vrijednosti. Događa se da se u trgovinama prodaje hrana ispod realne cijene, čime se ruši tržište i smanjuje prihode poljoprivrednika i drugih proizvođača. Mjerama za informiranje potrošača, poput informativnih kampanja i etiketa na proizvodima, moguće je usmjeriti potrošača k izboru zdrave i održive prehrane. Potreban je sveobuhvatan pristup vrednovanju održivosti hrane. To je prilika za poboljšanje načina života, zdravlja i okoliša. Stvaranje povoljnog prehrambenog okruženja koje olakšava odabir zdrave i održive prehrane pridonijet će poboljšanju zdravlja i kvalitete života potrošača te društvu pomoći da smanji troškove povezane sa zdravljem.

Jedan od najvećih problema poljoprivredne proizvodnje su imovinsko-pravni odnosi i nemogućnost okrupnjavanja posjeda. U Hrvatskoj nije obrađeno više od 400 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta, zakup državnog zemljišta kompliciran je i dugotrajan te obeshrabruje potencijalne proizvođače.

Poljoprivredno zadrugarstvo za nas je važan oblik organizacije kojim se poboljšava proizvodnja i prodaja hrane. Zadrugarima ono olakšava plasman proizvoda, a nabavu repromaterijala i korištenje strojeva (strojni prsten), kao i skladištenje, primjerice, čini jednostavnijim i jeftinijim. Od konkurenata, proizvođači tako postaju partneri, a poticanjem suradničke nasuprot kompetitivnoj proizvođačkoj kulturi stvaraju se uvjeti za održivost ruralnog prostora u cjelini.

Danas je ona dovedena u pitanje. Naša su sela opustjela, a osobito starija kućanstva, ovise o sve oskudnijim socijalnim naknadama.  

Ekološka poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj snažno raste posljednjih godina i taj poljoprivredni sektor većinu proizvodnje izvozi u zemlje EU. Moramo snažno poticati rast sektora jer je korist prelaska na ekološku proizvodnju višestruka - jača se izvoz i konkurentnost proizvođača, a manje se troši okoliš. Hrvatska je u samom vrhu Europske unije po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje zaostajemo po potrošnji ekološke hrane koja je u EU triput veća nego kod nas. Eko hrana je skuplja od klasične, a razlog tome je i njena manja dostupnost. Povećanjem proizvodnje porast će i dostupnost, što će rezultirati boljom dostupnošću zdrave hrane.

S O C I J A L N A  P O L I T I K A

-  V I Š E  O D  B R A N E  S I R O M A Š T V U

#noviSDP mora se zalagati za društvo koje je socijalno pravednije, solidarnije i svima omogućava ujednačavanje šansi i ishoda bez obzira na uvjete u kojima su rođeni.

Upravo je socijaldemokracija europskom kontinentu ostavila u naslijeđe univerzalnu i retributivnu socijalnu politiku koja je zaslužna za povećanje socijalnog blagostanja društva u cjelini, izgradnju sustava socijalne zaštite i prevenciju rizika. Taj prijeđeni put nas kao socijaldemokrate obvezuje da se prilagođavamo novim životnim rizicima, posebice borbi protiv dječjeg siromaštvu, siromaštva starijih osoba, građana pogođenih pandemijom COVID-a 19, jednoroditeljskim obiteljima i samohranim roditeljima, građanima u blokadi. Napadi na socijalnu državu kao i na javne usluge nisu opravdani jer Republika Hrvatska izdvaja tek 21,3 % BDP-a za troškove socijalne zaštite dok je prosjek Europske unije 28 %. Troškovi socijalne zaštite mogu se propitivati u kontekstu ciljanosti, obuhvata i adekvatnosti naknada, no oni predstavljaju zadnju branu socijalnog blagostanja.  Socijalna država je glavni temelj i instrument ostvarivanja  socijalne pravde i jednakosti svih građana. 

Nuklearne obitelji, jednoroditeljske obitelji i samohrani roditelji, rekomponirane obitelji i istospolne obitelji čine sve boje i raznolikost društva!

Fokus je na podizanju kvalitete obiteljskog života bez obzira na oblik obitelji i tko koga voli! Svatko ima pravo na samoodređenje i na slobodan život dok ne ugrožava slobodu drugoga. Diskriminacija i marginalizacija drugih i drugačijih iz potrebe nametanja samo jednog ispravnog svjetonazora nije odlika pluralnog i modernog društva. Potrebna je podrška svim obiteljima putem dostupnih i fleksibilnih socijalnih usluga prilagođenih potrebama svake obitelji. Naglasak je nužno staviti na roditeljstvo, a ne isključivo majčinstvo jer kvalitetne javne usluge dovode do rekoncilijacije obiteljskog i radnog života, veće rodne ravnopravnosti i bolje ishode za svako dijete. Materijalna podrška djeci u vidu univerzalnog doplataka za djecu ili stipendija za obrazovanje, omogućit će socijalno mobilnije generacije i bolju perspektivu svih nas. Udomljavanje i posvojenje ne smije se svesti na brojanje podataka nego na našu zadaću da kao društvo svakom djetetu osiguramo pravo na sretno djetinjstvo bilo u njegovoj biološkoj ili drugoj obitelji.

Na ljude, a pogotovo na djecu, se ne stavljaju brojke!

Pluralizam programa na regionalnoj i lokalnoj razini omogućava građanima veći obuhvat prava, ali ih, nažalost i stavlja u nepovoljnu situaciju nejednakosti zbog različitog fiskalnog i stručnog kapaciteta jedinica lokalne samouprave. Polovično provedena decentralizacija može prouzrokovati ekonomske i socijalne nejednakosti te zato mora biti pažljivo planirana. Jedan od preduvjeta je stvaranje mogućnosti za sustav koji neće gledati samo dokumentaciju i papire nego čovjeka koji treba pomoć. Pojednostavljenjem poslovnih procesa, usmjerenošću na korisnika, socijalnim planiranjem, stavljanjem naglaska na stručnost, a ne na administraciju te kreiranjem različitih usluga i poštivanjem različitosti svake osobe utječe se na smanjivanje siromaštva i socijalne isključenosti te svakoga uključuju u zajednici na jednakoj ravni.

Unazad nekoliko godina stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj kreće se oko 20%, u najvećem riziku od siromaštva jesu osobe iznad 65 godina, a posebice starije žene. U brizi za starije osobe (naknade, smještaj u domove i socijalne usluge pomoći u kući ili brige) Hrvatska jako zaostaje – prosjek EU je 0,5 % BDP-a (Švedska i Danska prednjače s 2,2 %) dok Hrvatska ima 0,1 % od BDP-a izdvajanja, što nas svrstava u zemlje koje vrlo malo ulažu u kvalitetu usluga za starije osobe. Dosta je usluga prepušteno tržištu (ili lokalnim političkim moćnicima) te je nužno da se država, lokalne zajednice i obitelj uključe u stvaranje novih usluga koje će biti prilagođene prvenstveno potrebama i zdravstvenom stanju starije osobe te njenim financijskim mogućnostima.

Za #noviSDP ne može biti prihvatljivo da samo najbogatiji imaju priliku dobiti kvalitetne usluge podrške starijim osobama, jer su i naši djedovi i bake ulagali u tu infrastrukturu, a sada, kada su ostarjeli i kada su im te usluge potrebne, oni ne mogu do njih!

#noviSDP mora biti na braniku socijalne države!

M O D E R N O  O B R A Z O V A NJ E  Z A  M O D E R N O  D R U Š T V O

Tužna je i neprihvatljiva činjenica da danas u Hrvatskoj socioekonomski status roditelja (odnosno posvojitelja, udomitelja) temeljno određuje životne prilike i perspektive.

Kriza izazvana korona virusom i online-nastava proizvela je nove nejednakosti. Jesu li školarci koje čuva baka u kućanstvu sa sporim internetom i starim prijenosnim računalom baš “istih šansi” kao i oni u kućanstvu u kojemu svatko ima svoj laptop i širokopojasni internet, a u učenju im pomaže otac, visokoobrazovani vlasnik firme, koji može raditi od kuće? Jednakost šansi, poznato je, ne proizvodi i ne može sama po sebi ostvariti transformativne učinke. Ona kaže – sva djeca imaju pravo na javno financirano osnovno obrazovanje, a jednom kad se u školu upišu - sve je na njima. Vredniji, uporniji i talentiraniji nužno će uspjeti, za sve na vrhu mjesta ionako nema.

Zanemaruje se, pritom, činjenica da su početne pozicije nužno različite te da spomenuti obrazovni ishodi djece, primjerice, u velikoj mjeri ovise o financijskoj moći i društvenom kapitalu njihovih roditelja.

Kako bi se to promijenilo, treba promijeniti i obrazovni sustav.

Obrazovni sustav je mnogo više od prostora za stjecanje formalnih kvalifikacija: u njegovim su temeljima emancipacija i socijalizacija, suradnja umjesto natjecanja, stjecanje znanja i vještina za kritičku (samo)refleksiju, za razumijevanje svijeta i njegovu nužnu promjenu.

Obrazovanje mora biti dostupno svima – i bogatima i siromašnima!

Dostupnost ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj nije ravnomjerna, što već na samome početku stvara nepremostive razlike među djecom. Ponovimo li da je Hrvatska jedna od socijalno najnepropusnijih europskih država, preostaje zaključiti kako su ulaganja u odgojno-obrazovnu infrastrukturu – od vrtića do sveučilišta, važna karika u borbi protiv siromaštva i nejednakosti.

Obrazovanje nije samo priprema za tržište rada - obrazovanjem se postaje čovjek!

Prečesto i nekritički, obrazovnoj politici pristupalo se po ključu “prilagođavanja tržištu rada”. Tako se već desetljeće i više u prvi plan gura obrazovanje za STEM zanimanja, dok se društveno-humanističko obrazovanje proglašava neproduktivnim i nepotrebnim i u njega se ne ulaže. I konzervativna i liberalna desnica znaju da je to pogrešno i u Hrvatskoj su, a i šire, kad su bile u prilici, zaposjedale javno financirane medije, kulturne institucije, istraživačke institute. Javna sredstva koristili su i koriste kako bi održali postojeće odnose moći. Transformacija društva zato je bez humanističkog pristupa obrazovanju nemoguća.

Naša škola treba postati mjesto učenja, stjecanja znanja i kompetencija, ali i dijaloga, nenasilja, analitičkog i kritičkog promišljanja. Obrazovni sustav koji počiva na takvim načelima ne može se ostvariti samo temeljnom kurikularnom reformom. Treba osigurati dostojne plaće zaposlenima u odgojno-obrazovnom sustavu, ulagati u infrastrukturu i povećati opseg besplatnih odgojno-obrazovnih usluga – od glazbene, likovne i medijske kulture preko digitalnog obrazovanja i sportskih aktivnosti.

 

J A V N A  U P R A V A  I   J A V N E  U S L U G E

U  S L U Ž B I  G R A Đ A N A

Obrazovanje je javna usluga, a katalog takvih usluga, univerzalno dostupnih svim građanima smatramo potrebnim proširiti, mijenjajući vladajuću paradigmu prema kojoj onima koji imaju politička klasa namjenjuje više, a onima koji nemaju poručuje kako su si za to sami krivi. Odgovornost za (ne)uspjeh prebacuje se na pojedinca, koji je u nesigurnim okolnostima prisiljen preuzeti rizik za vlastitu i budućnost najbližih. Strukturni, društveni uvjeti i razlike u polaznim pozicijama zanemaruju se. Socioekonomski jaz se produbljuje, životne prilike stanovništva sužene su, društvena i ekonomska nejednakost povećava se i usložnjava, a osiromašenje je neizbježno. Nasuprot tvrdnjama da su zdravstvo, obrazovanje, kultura, pitka voda, stan, internet, čist zrak (i štošta drugo) tržišno posredovane, za nas su to javno financirane usluge dostupne svima.

Uloga države u osiguravanju ostvarenja tih prava u središtu je politike za #noviSDP.

Javna usluga preskupa je samo onda kad ne koristi građanima!

Kad kažu da “nema besplatnog ručka” i da “sve to netko treba platiti”, mi odgovaramo da račun valja sačiniti tako da oni koji imaju više, u njegovu podmirenju više i sudjeluju.

Kad nam kažu da država ne smije stajati na putu individualnom bogaćenju i pojedinačnom prosperitetu, mi im odgovaramo - institucije i zakoni moraju biti u službi boljeg života većine stanovništva. Govorimo to svjesni visoke razine nepovjerenja u te institucije i takve zakone danas. U Hrvatskoj, politički i ekonomski moćni vlastiti napredak nerijetko mogu zahvaliti iskorištavanjem javnih, zajedničkih resursa, umrežavanjem, pogodovanjem, prijateljskim i drugim vezama.

Ako se poslovi s državom lakše dobiju sa stranačkom iskaznicom, a sklapaju na rođendanu političarkinog kumčeta, ako je stranačka iskaznica preduvjet polaganja državnih ispita - što ostaje onima koji stranačke iskaznice nemaju niti u takav poredak stvari vjeruju? 

Nasuprot slijeganju ramenima i opravdanjima poput “naši ljudi su naprosto takvi (korumpirani)”, mi se moramo zapitati o uzrocima. U okolnostima oskudnih resursa i izostanka mehanizama participativnog demokratskog odlučivanja, oni s pristupom centrima moći odluke donose namirujući sebe i svoje.    

Dostupnost i kvaliteta javne usluge, konkretnije, kvaliteta javne uprave zato ne smije biti obilježena raspravom o broju zaposlenih i ne može se postići pukim otpuštanjem “viška”. Digitalizacija, transparentnost kolanja dokumenata i spisa, pravedno zapošljavanje i napredovanje, sustavna edukacija, provjera znanja i ocjenjivanje rada, pravedan sustav plaća i honoriranja uspjeha, kao i radikalna reforma lokalne samouprave – teži su, ali jedini moguć put ozbiljne, a time i jedine moguće, reforme javne uprave.

Javna uprava ne smije biti sama sebi svrha niti opterećenje za građane, a ni  funkcionirati prema poznatoj FT1P – fali ti jedan papir maksimi. Čestim slučajevima “rođačkih” i stranačkih veza u zapošljavanju i napredovanju doskočit će se jasnim i transparentnim procedurama zapošljavanja i uspostavom neovisne javne službe za zapošljavanje, koja će provoditi testiranja za cjelokupni javni sektor, kako bi se onemogućile spomenute intervencije. Varanje na ispitu ključnom za ostanak u službi nije samo duboko nemoralno – njime zbog nekoga tko je podoban, a nesposoban, u sustav ne može ući netko tko je sposoban, a „cijenu“ ulaska u sustav spreman je platiti samo svojim znanjem.

Logično je, opravdano i svrhovito da se problemi građana rješavaju ondje gdje su i nastali - u našim lokalnim zajednicama. No, i recentna epidemija i s njom povezana ograničenja ili zabrane kretanja, bolno su aktualizirale pitanja dostupnosti javnih usluga odnosno organizacije života u zajednici. Stoga se #noviSDP jasno zalaže za smanjivanje broja županija, s dugoročnim ciljem njihova ukidanja te okrupnjavanje i smanjivanja broja općina i gradova kao i s time povezanih političkih dužnosti.

Pravosuđe mora postati sinonim za pravdu!

Sliku društva u kojem se ne isplati raditi niti poštovati propise dugujemo i pravosuđu. Ma koliko u njemu, kao i svakom javnom uredu, radilo poštenih i savjesnih javnih službenika, Justicijina vaga cijelog sustava je odavno izvan ravnoteže.

Može li se ta slika “spore, ali nedostižne” pravde promijeniti nekom vrstom “zakonodavnog tsunamija”? Novim dizalom u zgradi županijskog suda? Ili valja krenuti od potreba naših ljudi koji “pravdu” rijetko stavljaju u istu rečenicu s “pravosuđem” odnosno “sudom”.

Treba svakako ulagati u pravosudnu infrastrukturu, reorganizirati mrežu sudova, digitalizirati spise i objavljivati presude svih sudova. Treba izmijeniti način izbora sudaca i državnih odvjetnika, kao i pravila za njihovo napredovanje, postrožiti stegovnu odgovornost te uložiti u cjeloživotno obrazovanje zaposlenih u pravosudnom sustavu. Da, treba “srediti” katastar i zemljišne knjige i ovršni postupak organizirati tako da ovršenicima povratimo dostojanstvo, a vjerovnici pritom mogu naplatiti svoja potraživanja.

Međutim korupcija, kao rak-rana pravosuđa, ali i društva u cjelini, neće se iskorijeniti samo zahvatima u pravosuđe, ali bez tih zahvata to neće biti moguće. Valja, međutim, također uložiti u mehanizme prevencije, u stvaranje otvorenih baza podataka na digitalnoj infrastrukturi u javnome vlasništvu, u obrazovanje koje potiče suradnju i dijeljenje, nasuprot konkurenciji i grabežu te u slobodne i neovisne medije. 

U tom kontekstu treba jačati i sustav pristupa informacijama od javnog značenja i onoga za sprječavanja sukoba interesa, uz davanje većih ovlasti Povjereniku za informiranje i Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa, kao izuzetno jakim alatima u prevenciji korupcije.

 

D I G I T A L N A  T R A N S F O R M A C I J A 

Z A  U S P J E Š N U  H R V A T S K U

Svrhovitom, funkcionalnom povezivanju i funkcioniranju javnog sustava treba doprinijeti i digitalna transformacija.

Digitalna transformacija mora služiti podizanju kvalitete života svih građana!

Digitalna tehnologija presudno utječe na našu svakodnevicu, brišući granice privatnog i javnog, virtualnog i fizičkog. S njome povezana društvena i ekonomska transformacija danas se, međutim, ne odvija na korist većine stanovništva. Postojeće nejednakosti taj digitalni jaz čine većima. Također, digitalna transformacija, razvoj digitalnog tržišta i novih tehnologija ne smiju zaboraviti na zaštitu krajnjih korisnika. Prava koja potrošači imaju u fizičkom sektoru moraju postojati i u digitalnom. Prije svega valja zaštiti privatnost i podatke građana, ali i njihova potrošačka prava. 

Koristi od digitalne transformacije nisu raspoređene tako da poboljšavaju kvalitetu života većine stanovništva. Prema indeksu digitalnog gospodarstva i društva (DESI) za 2020. godinu, Hrvatska je na 20. mjestu među članicama EU-a. I dok se povećava upotreba digitalne tehnologije u poduzećima, to još nije slučaj s kućanstvima. Širokopojasnim internetom i mrežama vrlo velikog kapaciteta nije pokrivena cijela Hrvatska, a cijene usluga za građane su previsoke. Privatni telekomi, naravno, neće ulagati u područja u kojima nemaju komercijalni interes, orijentirajući se na urbane regije odnosno turistička središta. U razvoju digitalne infrastrukture država zato mora odigrati glavnu ulogu. Informacijsko-komunikacijska infrastruktura sljedeće generacije mora se izgraditi u javnom interesu, biti u javnome vlasništvu, a njezino korištenje besplatno.

Korona-kriza ubrzala je razvoj digitalnih usluga, bilo da je riječ o zdravstvu i obrazovanju, bilo o plasmanu poljoprivrednih proizvoda ili distribuciji sadržaja kulture. Rad od kuće ne može se zamisliti bez kvalitetne internetske veze i pripadajuće opreme.

No, je li ta oprema u vlasništvu poslodavca ili radnika? I je li radnika s obvezom rada od kuće itko pitao u kakvim uvjetima živi i je li uopće u mogućnosti organizirati si rad iz vlastita doma? Neke možda i jest, većinu nije. Je li država predvodila u osiguravanju uvjeta za produktivan rad svojih radnika? O tome nemamo pouzdanih informacija, no smatramo da upravo to tako treba biti.

Sve javne usluge moraju biti elektronički dostupne u sustavu e-Građani, kojega treba kontinuirano nadograđivati i kvalitativno unaprjeđivati. Digitalno mora postati imperativ svih usluga, procesa i projekata koji se financiraju javnim sredstvima, na svim razinama. Od sada relativno “ezoterične” formulacije, razumijevanje koje je rezervirano navodno samo za tehnički i informatički pismene, digitalna transformacija mora se “prevesti” u javne usluge u svim sektorima, u službi boljeg života svih građana, neovisno o njihovoj dobi, obrazovanju ili socijalnom statusu. Te digitalne barijere treba srušiti obrazovanjem, ali i pojednostavljivanjem pristupa i korištenja digitalnih javnih usluga. Preduvjet za to su državna ulaganja i digitalna infrastruktura u javnome vlasništvu.

Tada će biti moguće osigurati i bolju informiranost i informiranu raspravu o uređenju zajedničkih poslova i smanjiti mogućnost da privatni interesi u drugi plan potisnu javni.

 

P O L I T I Č K I  S U S T A V

Od SDP-a se godinama očekivalo da nakon pobjede na parlamentarnim izborima pristupi i ozbiljnoj promjeni političkog sustava, koji evidentno predstavlja kvalitetan temelj rastu klijentelizma i političke korupcije. Na žalost, oba puta smo tu priliku propustili.

#noviSDP si takvu grešku ne može dopustiti.

Novi izborni sustav – u Sabor voljom građana, a ne samo partijskih oligarhija!

Izborno zakonodavstvo treba reformirati i uvesti mješoviti izborni sustav, po uzoru na Njemačku ili Novi Zeland, koji će zadržati proporcionalnost, ali istovremeno osigurati i da građani u jednomandatnim okruzima direktno biraju svoje predstavnike, imenom i prezimenom. Također, navedeni sustav omogućit će pripadnicima nacionalnih manjina dvostruko pravo glasa, jer će svi građani imati pravo dati jedan glas za stranačke liste za Hrvatski sabor, a pripadnici manjina birat će hoće li pored toga glasati u manjinskim jedinicama ili izbornim okruzima po mjestu prebivališta.

Zbog lošeg  sustava, referendum je u Hrvatskoj od sredstva direktnog ostvarivanja legitimne volje naroda prerastao u sredstvo ostvarivanja nelegitimnih ciljeva radikalnih političkih opcija, u pravilu usmjerenih na delegitimiranje gotovo svih manjina u našem društvu. Stoga je potrebno unaprijediti i sustav referenduma, kako bi se spriječilo raspisivanje referenduma kojima se zatiru ljudska prava, a istovremeno olakšalo raspisivanja ostalih, legitimnih, referenduma, na svim razinama, od lokalnih do nacionalnih.

U demokratskim društvima, jedan od ključnih faktora za održavanje stabilnosti sustava predstavljaju dobro organizirane, transparentno vođene te od civilnih državnih struktura, parlamenta i civilnog društva snažno nadzirane oružane snage. Samo takve Oružane snage mogu jamčiti ostvarivanje nacionalnih interesa, branu svakom pokušaju ugrožavanja neovisnosti Hrvatske izvana, a predstavljati i snažni oslonac državi u slučaju posebnih potreba (gotovo svakodnevna zračna podrška radu HGSS-a, zdravstvenog sustava te protupožarnim aktivnostima), kao i tijekom izvanrednih okolnosti (pomoć tijekom poplava i visokog snijega, pandemije te potresa u Zagrebu).

Budućnost sustava obrane i funkcioniranja Oružanih snaga počiva na transparentnom upravljanju Ministarstvom obrane, prvenstveno njegovim javnim nabavama, putem parlamentarnog nadzora njegova javnog rada, temeljenog na jasnim i javnim planovima, modernizaciji Oružanih snaga i usklađivanju vojnog obrazovanja s ostatkom visokoškolskog sustava.

Parlamentarni, a time i javni nadzor nad milijardama kuna koje se iz državnog proračuna slijevaju u javne nabave u sustavu obrane ključan je u osiguravanju kvalitetne i sustavne modernizacije Oružanih snaga i najveća brana korupciji i nesposobnosti kojima danas svjedočimo.

# n o v i S D P  –  N A Š A  V I Z I J A  H R V A T S K E!

Ovaj program je tek početak.

Sve ovo i mnogo toga o čemu ćemo tek govoriti, dakle #noviSDP, ne možemo ostvariti bez drugačije stranke.

Takve koja svoje stavove ne formira na savjetima marketinških stručnjaka i PR-ovaca niti power-pointa korporacijskih lobista, na listanju tabloida i skrolanju portalima.

#noviSDP može opstati samo kao stranka koja svoje stavove stvara tako što sluša i marljivo predstavlja svoje članice i članove iz naše baze u tvornici, uredu ili učionici, u domu umirovljenika ili domu zdravlja, u taksiju ili na biciklu, na zavodu za zapošljavanje i, da, u privatnom poduzetništvu, koje pošteno plaća svoje poreze i poštuje svoje radnike.

Vraćanjem tematskih konvencija i radionica s dvosmjernom komunikacijom u stranački život, organizirat ćemo se u stranku u kojoj svi doprinose, a ne samo oni za koje glasamo svakih nekoliko godina.

Savjeti stranke neće biti kreirani samo kako bi se punile kadrovske križaljke, nego kako bi se stvarale i provodile pobjedničke politike. Stranka bez politika nije stranka nego interesna skupina, a mi nismo interesna skupina, mi smo #noviSDP!

Svoje uzore moramo tražiti i izvan granica Republike Hrvatske, trebamo učiti na primjeru onih, prije svega europskih socijaldemokratskih stranaka, koje su se uspjele reformirati i izaći iz slijepe ulice neoliberalizma, bez raskola i gubitka članstva, dapače, s ogromnim priljevom novih.

Moramo li mi učiti na teži način, da izgubimo SDP kako bismo spasili socijaldemokraciju ili možemo učiti od drugih, koji su se našli na sličnom raskrižju i odabrali ispravan put?

Neki će reći da je to sve dobro, ali da nije moguće ostvariti, jer će nas napasti ovi ili oni i da će sve propasti.

Kada bih se bojao napada, ne bih se kandidirao za Predsjednika SDP-a.

Kada bih pristao na ideju da su ljudi pokvareni, ne bih se bavio politikom.

Kada bih mislio da bolji svijet nije moguć, ne bih bio socijaldemokrat.

Idemo u promjene, idemo u pobjede!

Za #noviSDP – stranku na koju smo ponosni!